Da li smo onakvi kako nas opisuje teorija?
Porodična medicina se definira odnosom prema pacijentu, a ne određenim znanjem, grupom oboljenja ili specijalnim tehnikama. (Ian McWhinney) Ovaj partnerski odnos nije ograničen vrstom problema, vremenom, niti spolom ili dobi pacijenta.
Glavne karakteristike porodične medicine na osnovu Europske definicije su
- Razvija pristup sa osobom u središtu, usmjeren prema pojedincima, njihovim porodicama i zajednici.
- Promoviše osnaživanje pacijenta.
- Posjeduje jedinstven proces konsultacija, koji vremenom uspostavlja odnos kroz djelotvornu komunikaciju između ljekara i pacijenta.
- Obično je mjesto prvog medicinskog kontakta sa zdravstvenim sistemom, koje obezbjeđuje otvoren i neograničen pristup svojim korisnicima, baveći se svim zdravstvenim problemima, bez obzira na dob, spol ili bilo koje druge karakteristike osobe u pitanju.
- Efikasno koristi resurse zdravstvene zaštite kroz koordinaciju njege, radeći s drugim stručnjacima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, te posredovanjem u kontaktu sa ostalim specijalnostima, preuzimajući ulogu zagovarača za pacijenta kada je to potrebno.
- Upravlja oboljenjem koje se predstavlja na nediferenciran način u ranoj fazi razvoja, što može zahtijevati hitnu intervenciju.
- Unapređuje i zdravlje i blagostanje odgovarajućim i djelotvornim intervencijama.
- Ima specifičnu odgovornost za zdravlje zajednice.
- Bavi se zdravstvenim problemima u njihovim fizičkim, psihološkim, društvenim, kulturološkim i egzistencijalnim dimenzijama.
Eh, pusta teorija. Teorija i kao svaka teorija izgleda odlično, ali šta se dešava u praksi, kakva je danas situacija u našoj zemlji na Dan porodične medicine?
Pokušaću da analiziram situaciju porodične medicine u našoj zemlji promatrajuće sljedeće tri glavne komponente: struktura, procesi i ishodi porodične medicine.
Strukturu porodične medicine možemo analizirati na osnovu razvoja ljudskih potencijala, ekonomskog stanja i upravljanja. Trenutno u porodičnoj medicini u BiH radi samo 40% specijalista porodične medicine, od toga 83% su žene. Ovo je posljedica višedecenijskog pogrešnog vjerovanja da se porodičnom medicinom (opštom praksom) mogu baviti mladi doktori medicine koji čekaju da dostignu određenu dužinu staža da mogu konkurirati za druge specijalizacije. Rukovodioci domova zdravlja i brojni ministri zdravstva su zanemarili zakonom utvrđeni standard da je porodični ljekar specijalista porodične medicine. U posljednjih petnaest godina samo je oko 9% od svih odobrenih specijalizacija porodična medicina. Sistem je takav da domovi zdravlja s jedne strane i mladi doktori medicine s druge strane nisu zainteresirani za specijalizaciju porodične medicine. Predominacija žena u porodičnoj medicini je pokazatelj da je ova specijalizacija najmanje plaćena i da ima najmanji društveni status od svih medicinskih specijalizacija jer muškarci koji su dominantniji u našem društvu biraju kao prvo specijalizacije (kardiologija, ginekologija, hirurgija, radiologija...) koje donose više novca, veći ugled i koje je, ništa manje važno, lakše raditi. Porodična medicina je najteža medicinska specijalizacija za učiti i raditi jer zahtijeva sposobnost rada sa veoma različitim stanjima i bolestima često u ranim razvojnim stadijima kada je teško dobiti ideju o čemu se radi. Sama priroda dugovremenog odnosa s pacijentima uključuje i visok emotivni pritisak na ljekare koji proživljavaju sudbine svoji pacijenata i njihovih porodica. Porodična medicina u našoj sredini je grana ˝niske tehnologije˝ jer u ordinacijama nemamo moguća brojna dijagnostička pomagala kao što su ultrazvuk, aparati za mjerenje 24 h krvnog pritiska, spirometri, brzi testovi za određene infektivne uzročnike i tako dalje. O telemedicini možemo samo da sanjarimo. Čak u većini ordinacija u kojima ima internet konekcija zbog informacionog sistema nije dozvoljeno doktorima i sestrama da koriste internetske baze medicinskih informacija. Rijetko koji dom zdravlja je pretplaćen na savremene medicinske baze sa najnovijim naučnim i stručnim informacijama. Porodični ljekari su često brutalno ograničeni u mogućnosti dijagnostičkog izbora za pacijente ili propisivanja lijekova. Plaćaju kazne ako propišu više lijekova nego što je ˝neko˝ predvidio da pacijenti treba da dobiju. Medijima je najlakše negativno pisati o porodičnoj medicini jer tu rade najmanje uticajni ljekari bez ˝političke ili rodbinske pozadine˝.
Ekonomska situacija cijele zemlje je teška, a za zdravstvo se izdvaja 550 US$ godišnje po glavi stanovnika što je jedan od najmanjih iznosa po glavi stanovnika u Europi (npr. Hrvatska 1094 US$, Slovenija US$ 2700, Njemačka 6500 US$). I od tog ionako malog iznosa do porodične medicine dolazi veoma mali i neprihvatljiv procenat. Od tog procenta za porodičnu medicinu često direktori zdravlja usmjeravaju novac u druge službe doma zdravlja a najčešće u prekobrojnu administraciju.
Upravljanje u zdravstvenom sistemu je upitno što svakako utiče i na porodičnu medicinu koja je u upravljačkim strukturama zapostavljena kao specijalizacija u koju se ne ulaže dovoljno osobito u savremenu tehnologiju, edukaciju i prostore. Loše upravljanje se prepoznaje i samim brojem traženih i odobrenih specijalizacija iz porodične medicine čime je ugrožen broj potrebnih specijalista ove medicinske grane. Zdravstveni informacioni sistem nije prilagođen porodičnoj medicini a regulativa zdravstvenog dokumentiranja je prilagođena papirnim formama što u praksi veoma otežava rad porodičnih ljekara.
Procesi koje ću analizirati su pristup uslugama, kontinuitet zdravstvene zaštite, sveobuhvatnost i koordinacija zdravstvene zaštite. Sama činjenica da je oko 40% ljekara specijalista porodične medicine u službi porodične medicine ukazuje da 60% pacijenata nema isti pristup uslugama. Pored toga stalni nedostatak ljekara svih profila u službi porodične medicine otežava pristup uslugama. Nedostatak ljekara specijalista, prisutni ljekari često mijenjaju ambulante ili jedan ljekar radi za dva ljekara, sve ovo ugrožava kontinuitet zdravstvene zaštite.
Šta radi ljekar kada ima previše pacijenata za pregledati?
Nesvjesno žrtvuje sveobuhvatnost i ispunjava samo minimum zdravstvene zaštite fokusirajući se samo na liječenje akutnih i pogoršanja hroničnih stanja. Tada promocija zdravlja i prevencija bolesti postaju teški balast kojeg se svaki ljekar sa prepunom čekaonicom želi otarasiti što prije. I koordinacija zdravstvene zaštite u našim uvjetima je nemoguća jer se specijalističke službe i bolnice ponašaju kao izolirani centri moći tako što diktiraju nemoguće uvjete da bi se došlo do određenih pregleda i dijagnostike.
Evo primjera od jučer iz prakse.
Kćerka dolazi po uputnice za oca koji se već duže vrijeme liječi kao hemato-onkološki pacijent i traži četiri uputnice ˝dvije 'male' za kemoterapiju i PCR i dvije 'velike' za ljekara onkologa koji će potvrditi kemoterapiju i PCR˝. Čemu ovolika administracija za onkološkog pacijenta za kojeg se već od samog početka zna protokol liječenja koji ga sleduje. Ili pravilo bolnica da se do kardiologa dolazi samo ako je internista iz doma zdravlja napisao da je potreban pregled kardiologa. Taj isti kardiolog onda u svom nalazu piše da pacijent treba da uradi ultrazvuk srca i ergometriju. Ove uputnice opet treba da piše porodični ljekar. Zatim pacijenta naručuju za dva tri mjeseca za ove pretrage. Zbog toga pacijent dolazi ponovo da ˝obnovi˝ uputnice jer su zaboga prve istekle jer uputnice vrijede samo mjesec dana. Ko je propisao vrijeme valjanosti uputnica? Umjesto dobre suradnje i koordinacije između primarne i viših nivoa zdravstvene zaštite mi imamo sistem koji je dizajniran da zlostavlja i ponižava pacijente.
Ishode ćemo procijeniti na osnovu efikasnosti, jednakosti u pristupu i kavlitetu zdravstvene zaštite u porodičnoj medicini. Iz svega gore vidimo da imamo jedan veoma neefikasan sistem zdravstvene zaštite. Pacijenti se šalju od ljekara do ljekara kao ping-pong loptice bez rješavanja problema. Jednakost u pristupu ne postoji a kvalitet zdravstvene zaštite je veoma upitan osobito u pogledu prevencije, promocije zdravlja, rane i adekvatne dijagnostike, uspješne rehabilitacije hroničnih bolesti kao što su respiratorne bolesti ili stanja nakon moždanih udara.
Financiranje zdravstvenog sistema je anahrono i bazirano na političkim odlukama i preferencijama a daleko je od kvaliteta i kvantiteta usluga koje pruža pojedini ljekar ili njegova zdravstvena ustanova.
Ukratko, daleko smo mi od teorije i dug je put pun prepreka pred nama. Ali, mi ne odustajemo od ideje da svi naši stanovnici imaju dobru i efikasnu primarnu zdravstvenu zaštitu.
Sretan nam svima Dan porodične medicine!
Literatura:
1. THE EUROPEAN DEFINITION OF GENERAL PRACTICE / FAMILY MEDICINE, https://www.globalfamilydoctor.com/site/DefaultSite/filesystem/documents/regionDocs/European%20Definition%20of%20general%20practice%203rd%20ed%202011.pdf
2. Freeman, Tom. (2016). McWhinney's Textbook of Family Medicine, 4th Edition.2016. doi.10.1093/med/9780199370689.001.0001.
3. COMMISSION STAFF WORKING DOCUMENT. Bosnia and Herzegovina 2022 Report. https://neighbourhood-enlargement.ec.europa.eu/system/files/2022-10/Bosnia%20and%20Herzegovina%20Report%202022.pdf
4. Juliane Winkelmann, Yulia Litvinova and Boris Rebac. Health systems in action: Bosnia and Herzegovina. 2022. https://eurohealthobservatory.who.int/publications/i/health-systems-in-action-bosnia-and-herzegovina-2022
Comments
Post a Comment